Info

XXXVI SUSRETI ZIJA DIZDAREVIĆ: PROMOCIJA KNJIGE “NAGRAĐENE PRIČE 2005 – 2019”

Svjedočanstvo vremena u 45 priča

Promocija je održana u utorak, 18. februara 2020. godine, u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH u Sarajevu. Književnici koji su predsjedavali žirijem u tome periodu govorili su o kvalitetu priča i autorima koji su poslije dobivenih nagrada stekli književni ugled.

(Muzej književnosti u Sarajevu)

(Interesovanje za kratku priču: prepuna sala Muzeja književnosti)

(Predsjednici žirija: Hadžem Hajdarević, Željko Ivanković, Edin Pobrić,  Ivan Lovrenović. Desno moderator Dževdet Tuzlić)

(Sestra i brat ubijenog pisca: Raif i Hatidža)

(Grupa nagrađenih autora: Safet Sijarić, Ervin Mujabašić, Magdalena Blažević, Lejla Kalamujić)

Knjiga sadrži 45 kratkih priča nagrađenih u periodu 2005 – 2019 godine. Knjigu su  promovirali predsjednici žirija u tom periodu: Željko Ivanković, Ivan Lovrenović i Edin Pobrić, kao i autor predgovora Hadžem Hajdarević. Promociji je prisustvovalo i nekoliko nagrađenih autora iz tog perioda: Safet Sijarić, Lejla Kalamujić, Šejla Šehabović, Ervin Mujabašić i Magdalena Blažević.

Promociju je moderirao Dževdet Tuzlić, novinar i urednik kulturne rubrike na BHT-1.

Izlazak ovog zbornika je nesumnjivo kulturni događaj. Zbornik predstavlja petnaestogodišnju memoriju ove već afirmirane kulturne manifestacije. O značaju ove književne nagrade za kratku priču svjedoči i podatak da je u proteklih petnaest godina pristiglo 1.636 priča od 652 autora iz svih krajeva Bosne i Hecegovine, bivše Jugoslavije i dijaspore.

Predsjednici žirija koji su govorili na promociji, istakli su kako je bilo izazovno kada čitaju tekstve nepoznatih autora i kada se u konačnici otkrije da su to neka nova i do tada nepoznata imena „koja obećavaju“.   Veliki broj  nagrađenih autora stekao je književnu afirmaciju na širem prostoru  gdje se govore slični i za sve konzumente potpuno razumljivi jezici. Među njima su već pobrojani autori koji su prisustvovali promociji, ali i Lana Bastašić iz Banjaluke, dobitnica prve nagrade za  2010. i 2011. godinu, Lamija Begagić iz Sarajeva, Slaviša Obradović iz Prijedora, Almin Kaplan iz Stoca, Senka Marić-Šarić iz Mostara i mnogi drugi.

Govornici na promociji nisu propustili priliku da istaknu entuzijazam Fojničana, lokalne vlasti, Štamparije Fojnica i Reumala koji su od 1999. godine obnovili Susrete Zija Dizdarević, održavaju visok organizacijski i književno–estetski nivo manifestacije, te omogućuju redovno štampanje Godišnjaka Susreta, u kojem se sublimiraju sve aktivnosti u toku jedne godine.

Na promociji u Sarajevu prisustvovali su i brat i sestra ubijenog književnika i revolucionara Zije Dizadrevića, sestra Hatidža i brat Raif.

Prisustvo tri poslijeratna načelnika Fojnice Nasira Selimovića, Salkana Merdžanića i Sabahudina Klisure predstavlja simboliku kontinuiteta  Susreta i njihov oslonac.

Urednik knjige Nagrađene priče 2005-2019 je Semin Sudžuka, a pripređivač Nevres Jemendžić. Knjiga je štampana u Štampariji Fojnica.

 

Predgovor

VRIJEME PRIČE

Ono što je naročito zanimljivo u tradicionalnoj konkursnoj proceduri Susreta Zija Dizdarević jest činjenica da su sve priče, obavezno, potpisane šifrom i članovi Žirija ne znaju o kojemu se autoru/autorici radi, nije se pod pritiskom nikojih eventualnih “zvučnih imena” i, baš iz tog razloga, raduje da su prve nagrade dobili mnogi talentirani mladi pripovjedači, pored Lane Bastašić, i Adisa Bašić, Lamija Begagić, Lejla Kalamujić, Almin Kaplan, Slaviša Obradović, Šejla Šehabović, Senka Marić, Magdalena Blažević, Elvedin Nezirović, Ervin Mujabašić, Aljoša Ljubojević, i dr., od kojih su mnogi u međuvremenu objavili veoma značajna pripovjedačka ostvarenja.

Susreti Zija Dizdarević u Fojnici traju već trideset pet godina. Nije to samo prigodno sjećanje na jednog od najtalentiranijih bosanskohercegovačkih prozaista svoje generacije Ziju Dizdarevića (1916-1942.), bešćutno umorenog u ustaškom logoru Jasenovac u Drugome svjetskom ratu, nego i, simbolički, jako važan oblik kontinuirane i strpljive borbe za književnoumjetničko i antiideologijsko dostojanstvo pisane riječi u Bosni u Hercegovini. Susreti su pokrenuti 1978. godine, prekid je uslijedio 1992., usljed agresije i rata, da bi bili obnovljeni 1999. godine. Krajem novembra i početkom decembra prošle, 2019. godine, Susreti Zija Dizdarević održani su po trideset i peti put u Fojnici.

Jedan od najzanimljivijih programskih sadržaja ove književne manifestacije jest tradicionalni književni konkurs/natječaj za najbolju neobjavljenu kratku priču, ili pripovijetku. Dodjeljuje se Prva, Druga i Treća nagrada. Prva dobitnica Prve nagrade za najbolju kratku priču bila je Daša Drndić (1946.-2018.), jedna od najpoznatijih proznih spisateljica na ex-jugoslavenskim jezičko-kulturnim prostorima. Godine 1987. objavljen je prvi zbornik nagrađenih priča Susreta Zija Dizdarević.1 Drugi zbornik izišao je iz štampe 2005. godine,2 gdje su također objavljene priče koje su dobile Prvu, Drugu, ili Treću nagradu, u vremenu od 1987. do 2004. godine. Uvidom u nagrađena književna imena vidi se da su mnogi autori bili ili su postali značajni književni autoriteti u Bosni i Hercegovini, poneki i na širemu južnoslavenskom prostoru. Ovdje bismo, iza prvonagrađene spisateljice Daše Drndić, mogli spomenuti Nenada Ešpeka, Ivana Lovrenovića, Nenada Radanovića, Nijaza Alispahića, Darija Džamonju, Ranka Pavlovića, Isnama Taljića, Darka Lukića, Zilhada Ključanina i dr.

U ovome, trećem zborniku nagrađenih priča Susreta Zija Dizdarević, što je naslovljeno kao Nagrađene priče 2005 – 2019, objavljuju se priče, odnosno pripovijetke, koje su nagrađene jednom od triju nagrada od 2005. do, zaključno, 2019. godine. Podaci kazuju da je u ovom periodu, ukupno, pristiglo 1.636 kratkih priča te da je na konkursu/natječaju sudjelovalo 652 autora. Bilo je, dakle, i pripovjedača koji su prijavljivali dvije ili više svojih proza. Kako to oteževa rad žirija, odlučeno je da od 2020. godine jedan autor može sudjelovati na konkursu/natječaju samo s jednom pričom/pripovijetkom.

Priče u ovom zborniku objavljuju se prema godini njihova prispijeća na konkurs/natječaj književne manifestacije u Fojnici i stepenu njihove nagrađenosti u jednoj određenoj godini.

S obzirom da sam u dva mandata bio članom Žirija za Nagradu za najbolju kratku priču, ili pripovijetku Susreta Zija Dizdarević, zajedno s kolegama Ivanom Lovrenovićem i Tanjom Stupar-Trifunović (2010.-2014.), te Josipom Mlakićem i profesorom Edinom Pobrićem (2014.-2018.), što čini i najveći dio nagrađenih priča u ovome zborniku, trećoj, dakle, po redu objavljenoj knjizi, bio sam u prilici imati najneposredniji uvid u dostignuti pripovjedačkoestetski kvalitet proza koje su bile ponuđene na ovaj književni natječaj, te u tzv. tematsko-motivsku zaokupljenost njihovih autora. Sjećam se, u najvećem broju priča pristiglih na konkurs/natječaj tematika se, tih prvih godina moga sudjelovanja u Žiriju, ponajviše ticala iskustva rata, postratnih društvenopsiholoških kriza, drame identiteta, mnogih bosanskih ideoloških tranzicijskih bunila, da bi se sve više odustajalo od atmosfere

ratne kataklizme, kao svojevrsne pripovjedačke kulise, ili “armature”, i više vodilo računa o priči kao umjetnosti naracije i o modernosti pripovijedačkog oblikovanja, pa bilo čega da se ticao sadržaj priče i razgranavao njezin pripovjedački postupak.

Tako su 2005. i 2006. godine prvonagrađenima bile priče Safeta Sijarića, darovita pripovjedača porijeklom iz onoga dijela Sandžaka koji se zove Bihor (Republika Crna Gora), odakle je rodom i jedan od najvećih magičara pripovijedne proze na južnoslavenskim prostorima Ćamil Sijarić. Godine 2005. nagrađena je priča “Žena s tromeđe”, a 2006. godine priča “Nepomenice”. U obrazloženju Žirija (Bisera Alikadić, Željko Ivanković, Mile Stojić) za prvu priču (“Žena s tromeđe”) navedeno je da je u pitanju “monodramatska priča žene na rubu svih svjetova, što jedino može biti tromeđa, trogranica”. Vrijednost ove priče prepoznata je u “njezinu pripovjednom ruhu: čaroban jezik, jezik tromeđe, koji ima nešto i od jezika Ćamila Sijarića i od jezika Marka Vešovića, ali i od neponovljivosti jezika mikroregiona tipa Plava i Gusinja, jezika, dakle, obilježenog koloritom gorštačkih predjela tromeđe”.

Bilo je još autora čije su priče nagrađivane dva ili više puta. Među njima je i jedna od najtalentiranijih mlađih bosanskohercegovačkih prozaistkinja Lana Bastašić, koja je 2010. godina dobila Prvu nagradu za priču “Supruga Hasana Avdića”, a 2011. godine za priču “Čovjek koji je prodavao majice”. U obrazloženju Žirija za tu 2011. godinu naprema nagrađene tri priče, spomenuto je slijedeće: “Vrijedno je istaknuti da se sve tri priče – među sobom potpuno različite po autorskom senzibilitetu i književnom postupku, ali sve tri vrlo zaokružene i dovršene u vrlo zahtjevnoj formi kratke priče – tematski bave suvremenom svakodnevicom i njezinim traumatskim sadržajima na izrazito osviješten način, svjedočeći o izoštrenoj i emancipiranoj svijesti autorica/autora o svijetu u kojemu žive.” Druga nagrada 2011. pripala je bila Vojislavu Vokiju Ercegu, za priču “Motel Luna”, a treća Adisi Bašić, za priču “Driving home for Christmas”.

Ono što je naročito zanimljivo u tradicionalnoj konkursnoj proceduri Susreta Zija Dizdarević jest činjenica da su sve priče, obavezno, potpisane šifrom i članovi Žirija ne znaju o kojemu se autoru/autorici radi, nije se pod pritiskom nikojih eventualnih “zvučnih imena” i, baš iz tog razloga, raduje da su prve nagrade dobili mnogi talentirani mladi pripovjedači, pored Lane Bastašić, i Adisa Bašić, Lamija Begagić, Lejla Kalamujić, Almin Kaplan, Slaviša Obradović, Šejla Šehabović, Senka Marić, Magdalena Blažević, Elvedin Nezirović, Ervin Mujabašić, Aljoša Ljubojević, i dr., od kojih su mnogi u međuvremenu objavili veoma značajna pripovjedačka ostvarenja.

Godine 2007. Prvu je nagradu dobila priča “Prozor” autorice Dževdane Šestić-Hukeljić iz Zenice, koja je gotovo nepoznata u književnom životu Bosne i Hercegovine. Priča “Prozor”, međutim, kako je elaborirao žiri (Bisera Alikadić, Željko Ivanković, Enver Kazaz) “operira (stvarno ili fingirano, svejedno je) dokumentima administrativno-pravne (sudske) provenijencije i u našu prozu unosi jednu bitnu novinu, diskurs već znan i umješno rabljen u drugim literarnim sredinama. U nas, u našoj književnosti, dokument kao tvorbeni faktor priče nije prakticiran. Ovdje, pak, ‘dokument’, takav kakav jest, sav u administrativnoj frazi (molba, žalba, tužba, rješenje), snažno obojen ideološko-političkim govorom epohe, sâm priča priču i pokazuje kako vrijeme i govor vremena u jeziku djeluju smiješno (komično čak!) kad se gledaju s distance, a kako se, pritom, nažalost, ozbiljno i tragično poigravaju čovjekom, dramatično upravljaju njegovom sudbinom, i ne najposlije – lome ljudski život u vrijeme kad administrativno na nj djeluju. Ironijska nota priče nameće se kao ironija vremena u rasponu od 1954. do 2006. koliki je raspon ‘učinka’ dokumenata i njihova kafkijanskog preobražaja kroz vrijeme. Priča po svemu nesvakidašnja, svježa i nadasve dramatična s apsurdno strukturiranim krajem, kakav samo život može konstruirati.” I lično sam ovu priču

doživio kao jedan od najneobičnijih i, spisateljskooblikovateljski gledano, najrizičnijih/najhrabrijih pripovijedačkih postupaka. Njezina nesvakidašnja interdiskurzivnost može se čitati kao relativiziranje/demistificiranje priče kao povlaštene književnostvaralačke forme, dok u isto vrijeme živa sraslost sa životnim neumitnostima pričanje učvršćuje kao čovjekov najpouzdaniji dijalog sa svijetom koji ga okružuje, gdje se svi naracijski ugrađujući elementi razumijevaju jednako “prioritetnima” u oblikovanju pripovijedne strukture.

Spominjem sve ovo iz razloga da bi se pokušalo naglasiti kako i ova knjiga priča, nagrađenih na fojničkom konkursu/natječaju, nudi bezgraničnu lepezu tradicionalnih i modernih pripovijedačkih postupaka. Sve ove priče, kako je to, primjerice, navedeno u obrazloženju Žirija za godinu 2012. (Hadžem Hajdarević, Ivan Lovrenović, Tanja Stupar-Trifunović), “u većoj ili manjoj mjeri, posjeduju glavni uvjet za dobru književnost, sposobnost da grade vlastiti svijet, i da nas uvjere u umjetničku istinitost toga svijeta”.

Priča je na bosanskohercegovačkome književnom prostoru uvijek imala svoja velika vremena i imena. I svoje zahvalne čitaoce, dakako. I vrijeme u kojemu živimo na subližan je način, u pripovjedačkom smislu, jednako veliko i “sudbinsko”. Svake godine, u povodu konkursa/natječaja za najbolju kratku priču, ili pripovijetku, u okviru Susreta Zija Dizdarević, nanovo oživljavamo svoje vlastito i opće vrijeme priče.

Čitajući Nagrađene priče 2005 – 2019 najneposrednije se možemo uvjeriti koliko je kratka priča uistinu “najbolja”, “neprevaziđena”, “najmagičnija” književna forma. Uz to, književničko vrijeme, poznatost, pa i potencijalna književnička slava mnogih autora zastupljenih u ovoj knjizi još uvijek je u svome “sudbinskom” obećavajućem zamahu.

Hadžem Hajdarević